Poremećaj
iz spektra autizma (engl. Autism Spectrum Disorder, ASD) predstavlja skupinu
neurorazvojnih poremećaja karakteriziranih teškoćama u socijalnoj komunikaciji
te ograničenim i repetitivnim obrascima ponašanja, pri čemu se dijagnoza
temelji primarno na bihevioralnim kriterijima definiranima u DSM-5 (1).
Međutim, takva dijagnostička definicija ne obuhvaća u potpunosti širinu
kliničke slike, koja u praksi često uključuje kognitivne teškoće, zastoj ili
regresiju u razvoju, poremećaje pažnje i izvršnih funkcija, motoričke
nespretnosti te različite senzorne i bihevioralne simptome.
ASD nije
jedinstvena bolest, već heterogeni sindrom s različitim etiološkim podlogama,
uključujući genetske, metaboličke, imunološke i mitohondrijske čimbenike
(3–5,14). U velikom broju slučajeva ne postoji jasno definirana biološka
dijagnoza, što predstavlja značajan izazov u kliničkoj praksi.
Klinička
slika ASD-a može se preklapati s brojnim stanjima, uključujući cerebralni
deficit folata, poremećaje jednogljičnog metabolizma, mitohondrijske bolesti i
imunološke poremećaje (3–5,11,12,14–17). Zbog toga ASD treba promatrati kao
fenotipski opis, a ne etiološku dijagnozu. Nedostatak biološke stratifikacije
rezultira empirijskim pristupom terapiji, neujednačenim terapijskim odgovorima
te otežanim odabirom ciljane terapije.
ASD
zahvaća više funkcionalnih domena. Kognitivni simptomi uključuju poremećaje
pažnje i izvršnih funkcija te teškoće u učenju. Senzorički simptomi obuhvaćaju
hiper- ili hiposenzitivnost i poremećaje senzorne integracije. Motorički
simptomi uključuju nespretnost i stereotipije, dok se među ostalim simptomima
često nalaze poremećaji spavanja, gastrointestinalne tegobe te anksioznost i
razdražljivost.
Kognitivni
simptomi uključuju
poremećaje pažnje, smanjenu sposobnost održavanja fokusa te teškoće u izvršnim
funkcijama poput planiranja, organizacije, fleksibilnosti mišljenja i radne
memorije. Često su prisutne i teškoće u obradi informacija, sporije
procesiranje podražaja te specifične poteškoće u učenju, uključujući
disleksiju, disgrafiju i diskalkuliju.
Poremećaji
govora i jezika
mogu se manifestirati kao potpuni izostanak govora, odgođen razvoj govora ili
atipičan razvoj jezičnih sposobnosti. Kod dijela djece prisutna je eholalija,
stereotipni govor ili ograničen vokabular. Osim ekspresivnog jezika, često je
zahvaćeno i razumijevanje govora, pri čemu djeca mogu imati poteškoće u obradi
verbalnih informacija, razumijevanju uputa ili interpretaciji značenja, osobito
u složenijim komunikacijskim situacijama.
Senzorički
simptomi
obuhvaćaju hiper- ili hiposenzitivnost na različite podražaje, uključujući
auditivne, vizualne, taktilne, proprioceptivne i vestibularne stimulanse. Djeca
mogu pokazivati preosjetljivost na zvukove, svjetlo, teksture ili dodir,
primjerice kroz nelagodu pri nošenju određene odjeće, izbjegavanje fizičkog
kontakta ili izraženu reakciju na svakodnevne podražaje. S druge strane,
hiposenzitivnost se može očitovati smanjenom reakcijom na bol ili potrebu za
intenzivnijim podražajima. U nekim slučajevima prisutne su i poteškoće oralne
senzorne obrade, uključujući otežano žvakanje, selektivnost u prehrani ili
odbijanje određene teksture hrane.
Motorički
simptomi uključuju
nespretnost, slabiju koordinaciju pokreta te poteškoće u finoj i gruboj
motorici. Mogu biti prisutni problemi u planiranju i izvođenju pokreta
(motoričko planiranje, apraksija), smanjena preciznost pokreta, poteškoće u
ravnoteži i posturalnoj kontroli te kašnjenje u razvoju motoričkih vještina.
Često se opažaju i stereotipni pokreti poput mahanja rukama, ljuljanja tijela
ili ponavljajućih radnji.
Socijalni
simptomi
obuhvaćaju poteškoće u uspostavljanju i održavanju socijalnih interakcija,
smanjenu sposobnost razumijevanja socijalnih signala, ograničen interes za
vršnjačke odnose te poteškoće u prepoznavanju i interpretaciji emocija drugih
osoba. Djeca mogu pokazivati smanjeni kontakt očima, otežano dijeljenje pažnje
i interesa te poteškoće u recipročnoj komunikaciji.
Uz
navedeno, često su prisutni i pridruženi simptomi koji dodatno opterećuju
kliničku sliku. Poremećaji spavanja uključuju teškoće uspavljivanja, česta
noćna buđenja i skraćeno trajanje sna. Gastrointestinalne tegobe mogu se
manifestirati kao konstipacija, proljev, nadutost ili bolovi u trbuhu. U
bihevioralnom području mogu biti prisutni razdražljivost, impulzivnost,
agresivno ponašanje, autoagresija te izražena emocionalna labilnost i
anksioznost.
Ovakva
široka i raznolika klinička slika upućuje na složene i višesustavne
neurobiološke mehanizme u podlozi ASD-a, uključujući poremećaje
neurotransmisije, imunološke disfunkcije i metaboličke nepravilnosti, što
dodatno naglašava potrebu za individualiziranim pristupom u dijagnostici i
terapiji (3–5,11,12,14–17).
DODACI PREHRANI
Dodaci
prehrani u djece s ASD-om primjenjuju se kao dio suportivne terapije, pri čemu
ne djeluju na osnovni uzrok poremećaja, već moduliraju simptome i podržavaju
funkciju mozga. Njihova učinkovitost značajno ovisi o biološkoj podlozi
pojedinog bolesnika, što naglašava važnost individualiziranog pristupa.
Omega-3
masne kiseline
imaju protuupalno i neuroprotektivno djelovanje te utječu na funkciju sinapsi.
Meta-analize ukazuju na umjeren učinak na hiperaktivnost i ponašanje, iako su
rezultati heterogeni (6).
Omega-3
masne kiseline, osobito eikozapentaenska (EPA) i dokozaheksaenska kiselina
(DHA), imaju važnu ulogu u strukturi i funkciji središnjeg živčanog sustava.
DHA je ključna komponenta neuronalnih membrana i sudjeluje u održavanju njihove
fluidnosti i funkcionalnosti, dok EPA ima izraženije regulatorno djelovanje na
upalne procese (6). Njihova prisutnost u mozgu povezana je s razvojem sinapsi,
neuronskom komunikacijom i plastičnošću.
Mehanizmi
djelovanja omega-3 masnih kiselina u kontekstu ASD-a uključuju protuupalne,
neuroprotektivne i neuromodulatorne učinke. Omega-3 masne kiseline smanjuju
produkciju proinflamatornih citokina i doprinose regulaciji imunološkog
odgovora, što može biti posebno relevantno u podskupini djece s izraženom
neuroinflamacijom. Također djeluju antioksidativno, stabiliziraju neuronalne
membrane i utječu na funkciju ionskih kanala. Na razini neurotransmisije
sudjeluju u regulaciji dopaminskog i serotoninskog sustava, čime mogu utjecati
na ponašanje, pažnju i emocionalnu regulaciju. Dodatno, omega-3 masne kiseline
imaju ulogu u sinaptičkoj plastičnosti i prijenosu signala između neurona (6).
Klinički
učinci suplementacije omega-3 masnim kiselinama u djece s ASD-om uključuju
potencijalno poboljšanje hiperaktivnosti, pažnje i određenih aspekata
ponašanja. Meta-analize i sustavni pregledi ukazuju na umjeren učinak, uz
značajnu varijabilnost među ispitanicima. Poboljšanja su najčešće zabilježena u
području bihevioralnih simptoma, dok su učinci na socijalnu komunikaciju i
jezik manje konzistentni (6).
Učinak
omega-3 masnih kiselina nije uniforman te ovisi o individualnim biološkim
karakteristikama bolesnika. Veća korist može se očekivati u djece s niskim
unosom omega-3 masnih kiselina, nepovoljnim omjerom omega-6/omega-3 masnih
kiselina ili izraženijom upalnom komponentom. Stoga se i ova intervencija
uklapa u koncept individualizirane suplementacije, pri čemu se terapijski
učinak može razlikovati ovisno o metaboličkom i imunološkom statusu pojedinca.
Vitamin
D ima važnu ulogu
u imunomodulaciji i razvoju mozga, a randomizirane studije pokazale su
poboljšanje socijalne interakcije i smanjenje repetitivnog ponašanja nakon
suplementacije (7).
Vitamin D
ima važnu ulogu u razvoju i funkciji središnjeg živčanog sustava, što je
potkrijepljeno prisutnošću receptora za vitamin D (VDR) u neuronima i glijalnim
stanicama. Njegova biološka aktivnost u mozgu uključuje regulaciju ekspresije
gena, diferencijaciju neurona te održavanje sinaptičke funkcije, što ga čini
relevantnim čimbenikom u razmatranju neurorazvojnih poremećaja (7).
Mehanizmi
djelovanja vitamina D u kontekstu ASD-a višestruki su i uključuju
imunomodulacijske, antioksidativne i neurotrofne učinke. Vitamin D može
smanjiti razinu proinflamatornih citokina poput interleukina-6 (IL-6) i tumor
nekrotizirajućeg faktora alfa (TNF-α), kao i aktivaciju mikroglije, čime
doprinosi smanjenju neuroinflamacije. Istodobno, sudjeluje u regulaciji
oksidativnog stresa putem povećanja razine glutationa i podrške
antioksidativnom sustavu. Na razini neurotransmisije, vitamin D utječe na sintezu
i funkciju serotonina, dopamina i oksitocina, koji su ključni za socijalno
ponašanje i emocionalnu regulaciju. Također ima neurotrofne učinke kroz
regulaciju razvoja neurona i sinaptičke plastičnosti te može pridonijeti
detoksikacijskim procesima putem podrške glutation sustavu. U nekih bolesnika
opisuje se i potencijalni antikonvulzivni učinak kroz povećanje praga za
nastanak napadaja (7).
Kliničke
studije i meta-analize ukazuju da suplementacija vitaminom D u podskupini djece
s ASD-om može dovesti do poboljšanja socijalne interakcije i komunikacije te
smanjenja repetitivnih obrazaca ponašanja. U pojedinim slučajevima zabilježeno
je i smanjenje iritabilnosti te učestalosti napadaja. Međutim, terapijski
učinak nije uniforman te varira među bolesnicima (7).
Najveća
korist primjene vitamina D opaža se u djece s dokazanom hipovitaminozom D, kao
i u onih kod kojih je prisutna izraženija imunološka ili upalna komponenta
poremećaja. Stoga se vitamin D može smatrati primjerom suplementacije čija
učinkovitost ovisi o postojanju specifične biološke potrebe, što dodatno
naglašava važnost individualiziranog pristupa u primjeni dodataka prehrani kod
djece s ASD-om.
Melatonin,
magnezij i vitamin B6 kao dodatci prehrani u djece s poremećajem iz spektra
autizma
Melatonin
je jedan od najistraženijih dodataka prehrani u djece s poremećajem iz spektra
autizma, osobito u kontekstu poremećaja spavanja koji su vrlo česti u ovoj
populaciji. Njegova primarna uloga odnosi se na regulaciju cirkadijalnog ritma
i inicijaciju sna, a dodatno pokazuje i antioksidativna te neuroprotektivna
svojstva. Meta-analize i kliničke studije dosljedno pokazuju da suplementacija
melatoninom dovodi do skraćenja vremena uspavljivanja, produljenja ukupnog
trajanja sna i poboljšanja kvalitete sna (10). Budući da poremećaji spavanja
mogu značajno utjecati na ponašanje, pažnju i dnevno funkcioniranje, njihova
korekcija često ima širi pozitivan učinak na ukupno kliničko stanje djeteta.
Magnezij
ima važnu ulogu u regulaciji neuronske ekscitabilnosti i sinaptičke funkcije,
sudjelujući u modulaciji NMDA receptora i stabilizaciji živčanog sustava. U
djece s ASD-om može doprinijeti smanjenju razdražljivosti, poboljšanju
opuštanja i kvaliteti sna. Posebno se preporučuju oblici dobre
bioraspoloživosti, poput magnezijevog glicinata, koji uz to ima i dodatni
smirujući učinak putem glicina kao inhibitornog neurotransmitera u moždanom
deblu, kralježničnoj moždini i dijelu subkortikalnih struktura. Magnezijev glicinat najčešće se
koristi zbog dobre podnošljivosti i povoljnog učinka na opuštanje i san. S
druge strane, magnezijev L-treonat razvijen je s ciljem učinkovitijeg povećanja
koncentracije magnezija u središnjem živčanom sustavu te se istražuje kao
potencijalno zanimljiv oblik kod djece s izraženijom neuronalnom
hiperpobuđenošću. Iako su mehanistički podaci obećavajući, za sada još nemamo
dovoljno kliničkih dokaza koji bi jasno pokazali njegovu superiornost u ASD
populaciji (18).
Vitamin B6
(piridoksin) djeluje kao kofaktor u sintezi ključnih neurotransmitera,
uključujući serotonin, dopamin i GABA, te može dodatno podržati neurokemijsku
ravnotežu. Kombinacija magnezija i vitamina B6 istraživana je u djece s ASD-om
te se pokazala potencijalno korisnom u smanjenju bihevioralnih simptoma i
poboljšanju funkcionalnog statusa u određenim podskupinama bolesnika (9).
Zajednička
primjena melatonina, magnezija i vitamina B6 može imati komplementaran učinak,
osobito u djece s izraženim poremećajima spavanja, razdražljivošću i povećanom
neuronalnom ekscitabilnošću. Melatonin djeluje primarno na regulaciju sna, dok
magnezij i vitamin B6 dodatno podržavaju neurokemijsku stabilnost i smanjenje
pobuđenosti živčanog sustava. Kao i kod ostalih dodataka prehrani, terapijski
učinak ovisi o individualnim biološkim karakteristikama te je najizraženiji u
podskupinama s odgovarajućim deficitima ili funkcionalnim poremećajima (9,10).
N-acetilcistein povećava razinu glutationa i ima
antioksidativni učinak, a randomizirane studije pokazale su smanjenje
iritabilnosti kod djece s ASD-om (8). N-acetilcistein (NAC) predstavlja derivat
aminokiseline cisteina koji ima važnu ulogu u sintezi glutationa, ključnog intracelularnog
antioksidansa. Glutation sudjeluje u regulaciji oksidativnog stresa,
detoksikacijskim procesima i održavanju redoks ravnoteže, što je posebno važno
u kontekstu neurorazvojnih poremećaja u kojima je često prisutan povećani
oksidativni stres (8,11,12).
Mehanizmi
djelovanja NAC-a u ASD-u uključuju antioksidativne, protuupalne i
neuromodulatorne učinke. Kao prekursor glutationa, NAC povećava njegovu
intracelularnu razinu te time doprinosi smanjenju oksidativnog stresa i zaštiti
neurona od oštećenja. Također može modulirati glutamatergički sustav putem
regulacije razine izvanstaničnog glutamata, što može utjecati na
ekscitatorno-inhibicijsku ravnotežu u mozgu. Osim toga, NAC pokazuje i
protuupalne učinke kroz smanjenje aktivnosti upalnih puteva, što može biti
relevantno u bolesnika s izraženom neuroinflamacijom (8,11,12).
Kliničke
studije, uključujući randomizirana kontrolirana ispitivanja, pokazale su da
suplementacija NAC-om može dovesti do smanjenja iritabilnosti i poboljšanja
određenih bihevioralnih simptoma kod djece s ASD-om. Učinak je najizraženiji u
području razdražljivosti, agresivnog ponašanja i emocionalne regulacije, dok su
učinci na socijalnu komunikaciju i kognitivne funkcije manje konzistentni (8).
Važno je
naglasiti da terapijski odgovor na NAC nije uniforman te ovisi o individualnim
biološkim karakteristikama, osobito o stupnju oksidativnog stresa i poremećaju
glutationskog sustava. Stoga NAC predstavlja primjer ciljane suplementacije
usmjerene na specifične patofiziološke mehanizme, pri čemu se najveća korist
može očekivati u podskupini bolesnika s izraženom oksidativnom i upalnom
komponentom.
Kada
razmotriti ulogu folata i metilacije u djece s neurorazvojnim teškoćama?
Metilkobalamin
sudjeluje u metilacijskom ciklusu i povećava razinu glutationa, a kliničke
studije ukazuju na poboljšanje komunikacijskih i socijalnih funkcija kod dijela
djece (11–13). Metilfolat sudjeluje u sintezi neurotransmitera i metilaciji, te
iako su dokazi ograničeni, njegova primjena može biti korisna u bolesnika s
poremećajem metilacije (11,12,15–17).
U
kliničkoj praksi, snižene vrijednosti folata u serumu najčešće se
interpretiraju kao nutritivni deficit te se rutinski uvodi terapija folnom
kiselinom. Međutim, takav pristup ne uzima u obzir mogućnost da u dijela
bolesnika postoji funkcionalni poremećaj jednogljičnog metabolizma i
remetilacije, pri čemu problem nije isključivo u unosu folata, već u njegovoj
biološkoj iskoristivosti i ulozi u središnjem živčanom sustavu (11,12,15–17).
U tom
kontekstu, posebnu pozornost zaslužuju bolesnici koji, uz snižene ili granične
vrijednosti folata, pokazuju obrasce simptoma koji mogu upućivati na blagu,
kroničnu neurobiološku ranjivost. Takvi simptomi mogu uključivati slabije
pamćenje, sporiju obradu informacija, poteškoće u učenju poput disleksije i
disgrafije, socijalnu povučenost, otežano razumijevanje i praćenje socijalnih
interakcija te probleme u regulaciji ponašanja i emocionalne stabilnosti
(11,12,15–17).
Ovakav
klinički profil ne upućuje nužno na klasični cerebralni deficit folata, ali
može biti kompatibilan s funkcionalnim poremećajem metilacije i smanjenom
dostupnošću aktivnih oblika folata u mozgu. U takvim slučajevima postavlja se
pitanje je li standardna primjena folne kiseline uvijek optimalan izbor ili bi
u odabranoj podskupini bolesnika trebalo razmotriti primjenu biološki aktivnih
oblika, poput L-metilfolata i metilkobalamina (11–13,15–17).
Važno je
naglasiti da takav pristup za sada nije standardiziran te zahtijeva
individualiziranu procjenu, uzimajući u obzir kliničku sliku, obiteljsku
anamnezu i dostupne laboratorijske parametre. Međutim, on predstavlja
racionalan i biološki utemeljen koncept koji može imati kliničku vrijednost u
dijelu bolesnika s neurorazvojnim teškoćama unutar autističnog spektra
(11–13,15–17).
Zašto
primijeniti L-metilfolat i metilkobalamin zajedno?
Metabolizam
folata i vitamina B12 funkcionalno je povezan u remetilaciji homocisteina u
metionin, pri čemu L-metilfolat donira metilnu skupinu, a metilkobalamin
djeluje kao esencijalni kofaktor enzima metionin-sintaze. Nedostatak jednog od
ova dva čimbenika može ograničiti učinkovitost drugoga (tzv. “metilacijski usko
grlo”), stoga njihova istodobna primjena omogućuje učinkovitiju podršku
metilacijskom ciklusu i potencijalno bolji klinički odgovor (11–13,15,16).
FOLINSKA
KISELINA
Za razliku
od Europske unije, gdje je folinska kiselina jasno pozicionirana kao lijek, u
Sjedinjenim Američkim Državama dostupna je i kroz dodatke prehrani, što dodatno
potiče njezinu širu, često neselektivnu primjenu u populaciji djece s ASD-om.
Ovakva
praksa dijelom proizlazi iz rezultata kliničkih istraživanja, ali i iz širenja
informacija unutar roditeljskih zajednica, što u određenim slučajevima dovodi
do samoiniciranog liječenja bez jasnih dijagnostičkih kriterija. Stoga je važno
razlikovati empirijsku primjenu od ciljane terapije, odnosno definirati stvarnu
ulogu folinske kiseline u liječenju specifične podskupine djece s ASD-om
povezane s poremećajem metabolizma i transporta folata (2–5).
Folinska
kiselina (kalcijev folinat) predstavlja aktivni oblik folata koji ne zahtijeva
redukciju putem dihidrofolat reduktaze i može sudjelovati u metabolizmu folata
izravno (3–5,17). Pretpostavlja se da dio djece s ASD-om ima cerebralni deficit
folata, često povezan s poremećajem transporta folata u središnji živčani
sustav (3–5). Transport folata u mozak odvija se putem folatnog receptora alfa,
a prisutnost autoantitijela može blokirati taj receptor i smanjiti dostupnost
folata u CNS-u (3–5). U takvim uvjetima kalcijev folinat može povećati
koncentraciju folata u plazmi i omogućiti ulazak u mozak alternativnim
transportnim putevima, poput RFC i PCFT sustava (3–5).
Randomizirana
kontrolirana studija pokazala je da primjena folinske kiseline dovodi do
značajnog poboljšanja verbalne komunikacije kod djece s ASD-om i jezičnim
teškoćama (2). Meta-analize ukazuju na heterogene rezultate, ali i na
izraženiji terapijski učinak u djece s prisutnim autoantitijelima na folatni
receptor alfa (3,4). Time se potvrđuje da ASD uključuje biološki definirane
podskupine bolesnika kod kojih ciljana terapija može imati značajan učinak.
Međutim, u
praksi dolazi do široke primjene folinske kiseline bez prethodne dijagnostičke
obrade, što može rezultirati neujednačenim terapijskim odgovorima i otežanom
interpretacijom učinkovitosti. Dijagnostika cerebralnog deficita folata dodatno
je ograničena činjenicom da određivanje 5-metiltetrahidrofolata u likvoru
zahtijeva invazivne metode, dok testiranje na autoantitijela na folatni
receptor nije široko dostupno (3–5).
U
kliničkim studijama primjenjuju se doze folinske kiseline od 0,5 do 2 mg/kg
dnevno (2), što značajno nadilazi doze dostupne u dodatcima prehrani. Klinički
odgovor može uključivati rane promjene u pažnji i snu, dok se poboljšanja u
jeziku i kogniciji često uočavaju nakon duljeg razdoblja primjene. Najbolji
terapijski učinak zabilježen je kod ranog početka liječenja (2–4).
Zaključno,
ASD predstavlja heterogeni neurorazvojni sindrom koji zahtijeva
individualizirani pristup. Dodaci prehrani mogu imati značajan učinak na
pojedine simptome, ali njihova primjena treba biti temeljena na kliničkim
dokazima i, kada je moguće, biološkim markerima. Folinska kiselina predstavlja
primjer prijelaza s empirijske na ciljanu terapiju u jasno definiranoj
podskupini bolesnika.
Dostupni
klinički dokazi ukazuju da određeni dodaci prehrani, poput omega-3 masnih
kiselina, vitamina D, melatonina, N-acetilcisteina te magnezija i vitamina B6,
mogu imati mjerljiv učinak na pojedine simptome, osobito u definiranim
podskupinama bolesnika (6–10). Međutim, terapijski odgovor je izrazito
varijabilan i uvelike ovisi o individualnoj biološkoj podlozi, što naglašava
potrebu za personaliziranim pristupom u njihovoj primjeni.
Posebno
mjesto unutar ovog koncepta zauzimaju poremećaji metabolizma folata i
metilacije, koji mogu predstavljati klinički relevantan mehanizam u dijela
djece s ASD-om i srodnim neurorazvojnim teškoćama (11–17). U takvim
slučajevima, uz odgovarajuće kliničke indikacije, može se razmotriti primjena
biološki aktivnih oblika folata i vitamina B12 kao dio individualiziranog
terapijskog pristupa. Istodobno, folinska kiselina predstavlja primjer ciljane
terapije u jasno definiranoj podskupini bolesnika s poremećajem transporta
folata, čime dodatno potvrđuje koncept biološke stratifikacije unutar ASD-a
(2–5).
Važno je
naglasiti da neselektivna primjena dodataka prehrani, osobito u odsutnosti
dijagnostičke obrade, može dovesti do neujednačenih terapijskih ishoda i
otežati procjenu njihove stvarne učinkovitosti. Stoga je za daljnji napredak u
ovom području nužan razvoj dostupnih i pouzdanih biomarkera koji bi omogućili
precizniju identifikaciju podskupina bolesnika te primjenu ciljanih terapijskih
intervencija (3–5).
U
konačnici, pristup liječenju djece s ASD-om zahtijeva pomak s empirijske prema
biološki utemeljenoj i individualiziranoj terapiji, u kojoj dodaci prehrani
mogu imati značajnu, ali jasno definiranu i racionalno usmjerenu ulogu.
1.
American
Psychiatric Association. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders.
5th ed. Arlington: APA; 2013. 50-59.
2.
Frye
RE, Slattery J, Delhey L, Furgerson B, Strickland T, Tippett M, et al. Folinic
acid improves verbal communication in children with autism and language
impairment: a randomized double-blind placebo-controlled trial. Mol Psychiatry.
23(2) 2018, 247–256. https://doi.org/10.1038/mp.2016.168
3.
Rossignol
DA, Frye RE, Cerebral folate deficiency, folate receptor alpha autoantibodies,
and autism spectrum disorder: a systematic review and meta-analysis, J Pers
Med. 11(11) (2021) 1141; https://doi.org/10.3390/jpm11111141 (corrected in: J
Pers Med. 12(5) (2022) 721 https://doi.org/10.3390/jpm12050721)
4.
Bobrowski-Khoury
N, Ramaekers VT, Sequeira JM, Quadros EV. Folate receptor alpha autoantibodies
in autism spectrum disorders: diagnosis, treatment and prevention. J Pers Med. 11(8)
2021, 710. https://doi.org/10.3390/jpm11080710
5.
Ramaekers
VT, Blau N. Cerebral folate deficiency. Dev Med Child Neurol. 46(12) 2004,
843–851. https://doi.org/10.1017/s0012162204001471
6.
Bent
S, Bertoglio K, Hendren RL. Omega-3 fatty acids for autistic spectrum disorder:
a systematic review. Journal of Autism and Developmental Disorders. 39(8),
2009, 1145–1154. https://doi.org/10.1007/s10803-009-0724-5
7.
Mazahery
H, Conlon CA, Beck KL, Kruger MC, Stonehouse W. Vitamin D and autism spectrum
disorder: a systematic review and meta-analysis. Nutrients. 8(4), 2016, 236. https://doi.org/10.3390/nu8040236
8.
Hardan
AY, Fung LK, Libove RA, Obukhanych TV, Nair S, Herzenberg LA, et al. A
randomized controlled pilot trial of oral N-acetylcysteine in children with
autism. Biological Psychiatry. 71(11), 2012, 956–961. https://doi.org/10.1016/j.biopsych.2012.01.014
9. Adams JB, Audhya T, McDonough-Means S, et al. Effect
of vitamin/mineral supplementation in children with autism spectrum disorder. BMC
Pediatrics. 11, 2011, 111. https://doi.org/10.1186/1471-2431-11-111
10.
Rossignol
DA, Frye RE. Melatonin in autism spectrum disorders: a systematic review and
meta-analysis. Developmental Medicine & Child Neurology. 53(9), 2011,
783–792. https://doi.org/10.1111/j.1469-8749.2011.03980.x
11.
James
SJ, Cutler P, Melnyk S, Jernigan S, Janak L, Gaylor DW, et al. Metabolic
biomarkers of increased oxidative stress and impaired methylation capacity in
children with autism. Am J Clin Nutr. 80(6), 2004, 1611–1617.
https://doi.org/10.1093/ajcn/80.6.1611
12.
Melnyk
S, Fuchs GJ, Schulz E, Lopez M, Kahler SG, Fussell JJ, et al. Metabolic
imbalance associated with methylation dysregulation and oxidative damage in
children with autism. J Autism Dev Disord. 42(3), 2012, 367–377.
https://doi.org/10.1007/s10803-011-1260-7
13.
Hendren
RL, James SJ, Widjaja F, Lawton B, Rosenblatt A, Bent S. Randomized,
placebo-controlled trial of methyl B12 for children with autism. J Child
Adolesc Psychopharmacol. 26(9), 2016, 774–783.
https://doi.org/10.1089/cap.2015.0159
14.
Rossignol
DA, Frye RE. Mitochondrial dysfunction in autism spectrum disorders: a
systematic review and meta-analysis. Mol Psychiatry. 17(3), 2012, 290–314.
https://doi.org/10.1038/mp.2010.136
15.
James
SJ, Melnyk S, Jernigan S, Pavliv O, Trusty T, Lehman S, et al. A functional
polymorphism in the reduced folate carrier gene and DNA hypomethylation in
mothers of children with autism. Am J Med Genet B Neuropsychiatr Genet. 153B(6),
2010, 1209–1220. https://doi.org/10.1002/ajmg.b.31094
16.
Selhub
J. Folate, vitamin B12 and vitamin B6 and one-carbon metabolism. J Nutr Health Aging.
6(1), 2002, 39–42. PMID: 11813080. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/11813080/
17.
Reynolds
EH. The neurology of folic acid deficiency. Handb Clin Neurol. 120, 2014,
927–943. https://doi.org/10.1016/B978-0-7020-4087-0.00061-9
18.
Slutsky
I, Abumaria N, Wu LJ, Huang C, Zhang L, Li B, et al. Enhancement of learning
and memory by elevating brain magnesium. Neuron. 65(2), 2010, 165–177. https://doi.org/10.1016/j.neuron.2009.12.026
Autorica
članka: Tanja Vručina-Klarić, mag. pharm., spec.
Tekst
ovog članka sastavila je autorica na temelju navedene stručne i znanstvene
literature.
Slike
i grafički prikazi izrađeni za potrebe ovog članka autorsko su djelo autorice i
sastavni su dio njegove prezentacije. Njihovo preuzimanje, umnožavanje,
objavljivanje, distribuiranje, izmjena ili korištenje u drugim tiskanim ili
digitalnim sadržajima nije dopušteno bez prethodnog odobrenja autorice.
Pri
citiranju ili navođenju sadržaja članka potrebno je jasno navesti autoricu i
izvor.
©
2026. Tanja Vručina-Klarić. Sva prava pridržana.




